moja lektu(i)ra

Doista se nisam ljutila u prometu, u stvari danas nitko ni nije bio na cesti, a dizelaši definitivno nisu bili. Sva sreća da je Miško benzinac. I stajali su na zeleno, gurali se, preticali, a ja sa smješkom. Dobra mi neka odluka ono da se ne ljutim u prometu. Danas su ljudi masovno prestajali pušiti. Jedna Martina doista nije popušila cigaretu cijeli dan. Svaka čast. Odreći se čika može svatko, ali potrebno je volje, upornosti, motiva i hrabrosti. Ne vjerujem u hipnoze, antidepresive, nikotinske flastere i ina pomagala glede toga. Jednostavno prestaneš i ne počneš ponovo. Ionako nije moderno pušiti. Drugi su krenuli na dijete, treći se nisu ničega odrekli jer ništa ni nemaju. Ljudi su ponekad čudne kategorije. Završe fakultet, a onda ne žele to raditi, ili uopće ne žele raditi. Lakše je ponekad ne raditi.

A ja sam danas završila što sam planirala i stvorila si za sutra novi posao. Moram u nabavku. Otišo mi toner, papir. Uobičajene stvari.

Mislim da će slijedeći tjedan biti lakše. A možda i neće. Vjerujem da hoće.

Malo sam zapela ovaj tjedan jer čujem da ljudi masovno još nisu dobili potvrde od banke i slične stvari potrebne za porezne prijave. U 2005 će nas odrati maksimalno. Smanjuju maksimalno porezne olakšice i žele da svi, baš svi posluju preko računa.

Čudna neka vremena. U stvari danas ni napojnicu ne smiješ dati jer konobaru je to dohodak na koji se moraju platiti svi doprinosi, prirezi i porezi. Ponekad pretjerujemo u svojoj bedastoći.

22:20 moj radni dan je gotov

U pola sedam sam svečano ugasila komp, kao danas neću više sutra ću ujutro. U pola devet sam prepustila televizor svom nećaku i njegovim Pokemonima i upalila spornu napravu. Izgovor mi je bio da pogledam nešto, a sat sam online već sat vremena. U nekih blogera se zastoj ne primjećuje. Hard kapitalizam je blogao punom parom, objavljivao na oba bloga, i samo za njegove nove unose trebalo mi je dvadesetak minuta. Neki su blogeri totalno preešli na Mojblog i ukratko vrijeme tamo dospjeli na njihovu zbilja hit listu, a dobar dio ljudi bloga na oba mjesta. Meni je najviše žao komentara. Izgubili su se neki zbilja odlični komentari, ali mi je još više žao što su se zagubili neki zbilja odlični blogeri. Trapula ne piše već nekoliko mjeseci, a ne mogu ga nemati na svojoj listi jer to mi jedan od najboljih blogova ever. Sadisticov zadnji blog je sve samo ne blog, Domovine sin je na zimskim praznicima, ali Ptica bloga sve bolje i bolje. Ako je to uopće moguće. Vidim da je par današnjih blogova preplavila neka jugonostalgija, kao krasno djetinjstvo, stanovi od firmi, ali hej ljudi osamdesetih se nisu mogli najobičniji ulošci, a kamoli Allways. A žene su i tada bile žene. Mislim usporedba Jugoslavije s Atlantidom je smiješna jer Jugoslavija nikad nije baš bila napredna civilizacija, iako i ja moram reći da su neke stvari bile stvarno ok. Radila sam svako ljeto ko životinja preko omladinskog servisa a Spektrum mi je bio nedosanjanji san. Nije ni čudo da se sada ne mogu odlijepiti od svoje HP Compaq kištrice. Drago mi je da i u svijetu shvaćaju da je Hrvatska NAJLJEPŠA i to pišu na sve strane, i evo nam već ove godine boljitka, ako nas opet ne udese naši vrli političari. Sva sam u poreznim prijavama, bilancama, a slijedeće poglavlje romana iz bilježnice traži temeljitu preradu pa ću se time pozabaviti za koji dan. A gore je slika Dubrovnika, 1993 sam ljetovala u sobi na Pilama za 10 DM dnevno.

Blogovi rade  normalno, a ja nemam inspiracije za pravo bloganje. Čudne mi se stvari dešavaju u životu i to toliko čudne, da o njima nije za pisati. Jer da pišem ne bi mi vjerovali...Bal je prošao i odlučila sam o njemu više ne pričati , a još manje pisati. Ima drugih stvari u životu. Mami mi je uskoro rođendan pa smišljam poklončić, veselim se fašniku u Samoboru, a zvijezde govore da bi mi ovo Valentinovo moglo biti posebno. Imam puno posla, a tak sam iscrpljena da večeras planiram rano u krevet pa sutra ustati u pet ujutro i riješiti sve što je potrebno do osam, a onda na teren kao i obično. Miškec mi zbilja pleše po snijegu, a za sutra su opet najavili pahuljice, pa se molim da što prije dođe proljeće. Jutros je bila tak šljiva sa sam Miškeca odmrzavala deset minuta, ako ne i više.

Sve je počelo u osam ujutro. Intravenozno sam primila kavu, oprala zube i krenula frizeru. Trajalo je tri sata, a frizura je bila takva da sam je prepričavala pola sata prijateljici na telefon. Crveni detalj je naravno bio u kosi. Popodnevni san istaknuo je blistavost mojih smaragdnih očiju. U pet - tuširanje, mazanje mirisnim kremama, u pola šest sve je bilo gotovo. Nećaci su gledali tetu razrogačenih očiju. – Teta nikad nije bila tako lijepa, bio je komentar. A teta je rekla: Kad ti budeš velik, ti moraš svoju dragu voditi na bal… Više nisam imala strpljenja, spakirala stvari, upalila Miška i krenula put Metropole. Naravno, vozila sam svega 30 km na sat ali danas je bitno bilo – stići.

Kavalir je bio na nivou. Crni smoking, svilena košulja, crna leptir mašna i dopratio me na crveni tepih.

Bilo je vrlo različitih ljudi. Na nekim vratovima su blistali dijamanti, a neke naše vrle novinarke su za balski outfit odabrale traperice. Naravno, bile su izbačene odmah po otvorenju bala, jer za takve tamo nije bilo mjesta. Glumice su bile spektakularne. Šminka haljine, cipele gotovo kao na dodjeli Oskara. Muški dio populacije se iskazao. Elegantni, u tamnim odjelima, s ponekim crvenim detaljem, a daleko najmarkantniji Zvonimir Šeparović sa ordenom Malteškog Križa. Hanuma u balerinkama, ali o njoj neki drugi puta. Jednu od najboljih haljina je imala Todorićeva snaha Martina, a Iva Majoli je u crnoj balskoj haljini ostavljala dojam svjetske žene. Zagrebačke frizerke se nisu baš iskazale, dok su neke dame zaobišle frizerke jer su smatrale da je repić na neopranoj kosi upravo ono što se traži. Almira Osmanović odskakala je frizurom i vatreno crvenom haljinom i bila je the babe bala. Sunčica Lalić, naša kao jet seterica, imala je komornu ljubičastu haljinu koja uz neodgovarajuću boju kose izgleda vrlo prosječno. Mija Begović koja na svom vjenčanju nije obukla haljinu, večeras je zablistala u svakom pogledu u svijetloj haljini optočenoj svjetlucavim kamenčićima.

Boris Mikšić, čuven po 17% ponovno je nadmašio Slavena Leticu u originalnom hrvatskom odijelu, a i pratilja mu je bila jedna od elegantnijih dama na balu.

Sam program pod vodstvom Dinka Bogdanića je bio vrsno osmišljen i u svemu se je našla prava mjera. Balerine su plesale poput leptirica. Ispod haljinica, pri svakom iskoraku, nazirale su se prelijepe čipkaste gaćice. Među djevojčicama je odskakala Maja Lena, kći Helene Jurak. Mlade balerine iz baletne škole pokazale su da i za deset godina možemo očekivati poneku svjetsku prvakinju.

Operni Bal je obilježio ples. Svi koji su netko i nešto znaju plesati i to dobro. Plesali su cijele noći valcere, i rumbe, i rock and roll, i polke. Svatko tko je držao do sebe, pojavio se na plesnom podiju.

Nije bilo lenti, ordeni su se mogli nabrojiti na prste, a od uniformi se mogla vidjeti samo odora jednog austrijskog časnika i dežurnih vatrogasaca.

Bal po meni nije pravi bal bez zgodnih, mladih časnika a njih večeras nije bilo. Debitantice, od koje su neke u ranim pedesetima, imale su biserno bijele haljine sa buketićem crvenih ruža u ruci. Domoljublja ipak nije nedostajalo, prilikom izvedbe Lijepe Naše sudionici su je zdušno pjevali.

U podrumu je prpošna vrlo elegantna Nina Badrić bila na visini. Rikardo, bivši član Cubisma, zagrebački Venecualac se isticao svojim glasom. Gitaristi na balkonu su stvarali sasvim drugačiji ugođaj.

Catering nije zaostajao, kao ni ostalo osoblje. Hostese su nosile male crne haljine sa crvenom trakom i crvenom ružom. Na cvijeće u dvorani je potrošeno mnogo novaca. Aranžmani su bili vrhunski. Nažalost, još su više isticali ofucanost tepiha nacionalne kazališne kuće.

Bez obzira na cijeli ovaj gossip, riječ je o dobrotvornoj priredbi. Zagreb je od danas četvrti grad u svijetu sa takvim društvenim događajem. Večeras je bilo izvrsno, sljedeće godine sigurno još bolje, a hrvati, kako god mali bili, doista imaju pravu metropolu. Očito je da je nama Lijepa Naša mnogo ljepša nego što se to ponekad čini.

Kao i ostale dame dobila sam parfem na poklon od strane organizatora. Kavalir je dobio prigodnu razglednicu sa kovertom i markom sa žigom prvog dana.

Do sljedećeg Bala, haljinu već smišljam.

Pa baš je to grozno. Opet je izgleda Blog hr u teškoćama i ne mogu vidjeti svoj blog. Za potpunu seobu baš i nisam jer tamo navrati do mene cca 200 ljudi na dan, a ovdje dvadesetak. Dugo mi je trebalo da stvorim ime i nađem se tamo na almost cool listi. Blogati obožavam i super mi je da mogu javno iznositi svoje mišljenje. Kad ljudi kažu da im nije važno koliko je čitan njihov blog mislim da to u većini slučajeva nije istinito. Volimo da se naš glas čuje i zato blogamo.

U ovim uvjetima nije jednostavno svaki dan na cestu pa odvoziti 60 km, a kako je tek drugima koji moraju voziti mnogo više, a i starije aute.

Moram priznati da se Miško sasvim drugačije ponaša na snijegu i ledu od starijeg auta. Nešto mi je mušićav. U stvari možda je osnovni problem što ima malo više konja. Već mi je otplesao dva tri puta na cesti u zadnja dva dana. Nije to ništa strašno, kojih desetak centimetara, ali ja to nisam navikla. Istina je da sam nagazila na kočnicu (a kao to se ne smije), ali kako bi drukčije stala. A i s druge strane strašno je žedan, tj. troši dosta goriva. Potrošnja tekućine za stakla je isto velika, tako da svakih deset dana usipam jedno dvije litre nove tekućine.

Ma ne želim se ja. Dok se drugi smrzavaju na tramvajskim stajalištima, ja u toplom autu slušam Vicka ujutro, a popodne Sonju. Puna je informacija. Jučer joj je gostovao Drago Plečko s onom forom kak će atestirati bioenergetičare, ali kao da karizmatike ne treba testirati jer oni djeluju na duhovnoj razini. Iako sam katolik prihvatljiva mi je ideja da svako stvorenje ima energiju. Ali isto tako i je neprihvatljivu da neki imaju toliko dobru energiju kojom mogu iscjeljivati ljude. Pa su pričali o legendarnom Braci kojem se nosi cvijeće, a koji je dokazano pomogao mnogim ljudima. O fra Zvjezdanu Liniću, velečasnom Sudcu i sve to u jednoj emisiji. I naravno o osnivanju novog instituta za astrologiju. Iako je Sonja izvrsno vodila kavicu, malo mi je to sve nespojivo. Ja vjerujem i bila sam na seminarima duhavne obnove i nisam vidjela čudesna ozdravljenja, ali sam vidjela mnoge ljude koji se nakon toga osjećaju bolje i dolaze opet. Ljudi tamo nalaze supatnike, mogu otvoreno popričati o nekim stvarima i ponovo dolaze....

Sada to malo teže. Jer je zima. A zima ove godine zube ima. Na televiziji je zametena Lika i kak se radnici Zimske službe pokušavaju protiv ovog vremena. No priroda je ovaj puta ipak malo jača. Za sutra je najava -17 C. Već razmišljam kak ću ujutro odlediti vjetrobransko staklo, što ću obući.

No znam što ću večeras napraviti. Ko pravi zimski medvjed ću rano na spavanje, a sutra malo ranije krenuti kako me ne bi iznenadile (ne)prilike na cesti.

Mišljenje

Opernbal iliti društveni događaj sezone u Hrvata

Dobar dan novoj zajednici. Blogam već mjesecima na konkurentskom blogu i tu ću reobjavjavljivati sve svoje buduće i prošle postove. Veselim se Vašim komentarima i zahvaljujem na mogućnosti da se moj glas čita na još jednom mjestu.